Nek’ istrpi – ima i zašto

Uvodnom Uvertirom iz Händelove Suite u g-molu, HWV 432, na početku koncerta, Martina Filjak momentalno prodire duboko pod meso Stančićeva klavira. Da fizika to dopušta, ušla bi, osjećaj je, još i dublje. U njemu želi probuditi orkestralni zvuk i dojam je od prvih taktova da joj to polazi za rukom. Jako je blizu glazbenoj materiji, tako da slušatelj ima osjećaj, kad bi mogla, da bi je golim rukama izvlačila iz instrumenta.

Svira svečano, virtuozno, blještavo, moćno. Uvertira je trodijelne forme, s Prestom koji je uokviren dvama dijelovima Lento. Prema završetku prvog Lenta intenzitet svirke postupno se smiruje, dopuštajući da do izražaja dođu i druge, manje monumentalne značajke Händelova stila. Tako Uvertira otkriva i druga svoja lica, ukazujući na slojeve koji leže ispod početnog sjaja.

U središnji se Presto prelazi prirodno, bez osjećaja reza između dijelova. U izvedbi Martine Filjak Presto je doista brz, ali izrazito razgovijetan, plastičan i živ – svaka fraza oblikovana je s jasnoćom i energijom.

Naredna dva stavka, kao i dva koja slijede, predstavljeni su u parovima, gdje je prvi teza, a drugi antiteza: Andante – Allegru, a Sarabanda – Gigueu. Niti u jednom trenutku Filjak ne gubi harmonijski ritam, tako da glazba teče elokventno i dinamično, očitujući stalni impetus.

Martina Filjak za Pleyelom Svetislava Stančića / Snimio Danijel Gašparović

Veliku pozornost posvećuje unutarnjem životu dionica, s brižljivošću pazeći za detalje, a opet pokazujući suveren osjećaj za cjelinu. Dopuštajući si ubrzanje glazbenog tijeka, koje joj omogućuje kružna narav Händelove teme, završni stavak vodi kroz agogički tjesnac, prepuštajući Passacagliu sve intenzivnijoj bujici događaja koja glazbu vodi kraju.

Sa Skrjabinom je drugačije; Sonatu u g-molu, Hob. XVI: 44 Josepha Haydna, pijanistica odlučuje zamijeniti Skrjabinovim Preludijem i nokturnom za lijevu ruku, op. 9. Nakon Händela, takva promjena možda može izazvati žal, no ovdje nema mjesta za njega: riječ je o čudesnom, gotovo nadrealnom ostvarenju. I nije sve samo u tome što slojevito događanje mora na sebi ponijeti tek jedna, pritom lijeva ruka – makar je već i u tome puno. Glazba u op. 9 kreće se kroz sjene, po rubovima tonskih registara, a Martina Filjak uspijeva majstorski iskoristiti toplinu i tamne, baršunaste dubine Stančićeva Pleyela u korist Skrjabinova djela.

Dok nepravilno brušeni bridovi Händelova baroka zahtijevaju stalno prisutan glazbeni pokret, Skrjabin u op. 9 traži istančano oblikovan kasnoromantički rubato, u kojemu se misli produljuju, a osjećaji zadržavaju. Rubata treba biti dovoljno, ali ne i previše – a za takvo čitanje nužan je izniman glazbenički rafinman. Finoću izražavanja Martina Filjak zorno pokazuje u izvedbi, pretvarajući je u trenutak poezije za klavirom.

Sa Schumannovom Fašničkom šalom iz Beča, op. 26, nalazimo se usred bojnog polja punokrvnog pijanizma. Prvi stavak, Allegro, Martina Filjak tumači energizirano i bez ustezanja. Koliko je važna glavna tema zato što se stalno navraća u stavak, toliko su značajne i raznolike epizode koje susrećemo po putu, poput različitih maski u fašničkoj paradi.

Struktura stavka nesvakidašnja je i kompleksna, no Martina Filjak ne posustaje. Pritom joj je, doima se, sve kristalno čisto: i bečki šmek, i „podvala“ s Marseljezom, i nesvakidašnja forma, i iznenađujuć harmonijski ritam, i rastakanje forme prema završetku stavka, i povratak u codi.

Slijedi još jedan trenutak čiste poezije u glazbi (Romanza), potom glazbena igra i ništa više od toga (Scherzino), brzi i olujni Intermezzo, te još brži i kao vihorom nošen Finale.

S Lisztovim Reminiscencijama na Donizettijevu Luciju Lammermoorsku, temeljenima na završnom sekstetu iz drugog čina opere, Martina Filjak zaključuje službeni dio programa. S ovim djelom u dvoranu ulazi operni patos u najboljem izdanju, a Stančićev Pleyel prihvaća ga cijelim svojim tijelom. Osjeća se koliko pijanistica voli operu – što i sama priznaje u konferansi prije izvedbe – možda i više od Liszta, ako se tako smije reći. Ali osjeća se i koliko je Liszt volio operu kad je napisao ovakvo ostvarenje, pa joj on to sigurno ne bi zamjerio.

Cjelokupna večer doima se poput kluba čitatelja u kojem Martina Filjak otkriva omiljene stranice iz vlastitog dnevnika lektire. Atmosfera je prisna, a opet svečana. Na kraju pijanistica pita publiku što bi željela za dodatak: Rahmanjinova ili Satieja. A dobro zna da publika želi i jedno i drugo. Pa odsvira oboje. Ujedno se ispričava organizatoru koncerta iz Umjetničke organizacije Cristoforium zbog onoga što je te večeri „učinila“ Stančićevu Pleyelu.

Izdržat će on, dolazi joj odgovor iz dvorane. Nek’ istrpi – ima i zašto.